Pismo koje je stiglo trideset godina kasnije: Priča o dvije prijateljice

Kada je Mirsada prodavala majčin stan, mislila je da je najteže iza nje. Namještaj je bio podijeljen, knjige spakovane, a ostao je još samo stari komad u hodniku, ormarić za cipele koji niko nije htio.

Majstor koji ga je iznosio zastao je na vratima.

– Gospođo, ovo je ispalo iza leđa ormarića – rekao je i pružio joj požutjelu kovertu.

Na koverti je bilo njeno djevojačko prezime i adresa ispisana rukopisom koji je prepoznala prije nego što je pročitala ime pošiljaoca. Jasna. Njena najbolja prijateljica iz srednje škole.

Svađa koje se više niko ne sjeća

Njih dvije su se posvađale ljeta kada su završile školu. Mirsada se više nije sjećala zbog čega, samo da je bila ljuta i da je čekala da se Jasna javi prva. Jasna se nije javila. Onda je otišla na studije u drugi grad, pa se udala, i godine su prošle.

Otvorila je kovertu stojeći u praznom hodniku.

„Draga Mirso“, pisalo je, „znam da si ljuta i znam da sam ja kriva. Ne znam kako da to kažem naglas, pa pišem. Odlazim u nedjelju. Ako mi oprostiš, dođi u subotu u šest na naše mjesto kod rijeke. Ako ne dođeš, razumjeću.“

Datum na pismu bio je trideset godina star.

Trideset godina pogrešnog uvjerenja

Mirsada je sjela na jedinu preostalu stolicu. Pismo je, očigledno, neko ubacio kroz otvor na vratima, a ono je skliznulo iza ormarića. Ona nikada nije saznala da je Jasna pisala. A Jasna je trideset godina vjerovala da Mirsada nije htjela doći.

Te večeri je potražila ime na internetu. Našla ga je za deset minuta: Jasna je radila kao učiteljica u gradu udaljenom dva sata vožnje.

Napisala je poruku tri puta i tri puta je obrisala. Na kraju je poslala samo fotografiju pisma i jednu rečenicu: „Danas sam ga prvi put pročitala.“

Subota u šest

Odgovor je stigao ujutro. „Čekala sam do osam“, pisalo je. „Hoćeš li da probamo opet? Subota, šest sati. Isto mjesto.“

Klupa kod rijeke više nije bila ista, zamijenili su je novom. Ali kesten iznad nje bio je tu, samo veći.

Jasna je došla prva. Imala je sijedu kosu i isti onaj osmijeh na jednu stranu.

– Zakasnila si – rekla je.

– Trideset godina – odgovorila je Mirsada. – Pošta je bila spora.

Smijale su se dok im nisu krenule suze. Zbog čega su se posvađale, nijedna se nije mogla sjetiti.

Ormarić za cipele Mirsada na kraju nije dala. Stoji u njenom hodniku, a pismo je uramila i objesila iznad njega.